Šta govori činjenica da je Srbija prva zemlja u Evropi po broju izbjeglica, koliko će novi zakon o interno raseljenim licima promjeniti filozofiju da je izbjeglištvo bjeg u nigdje, te da li je na djelu integracija ili nešto drugo?

Izbjeglička istorija Srba nikada nije napisana. Ili, ako je negdje ima, onda je to u fragmentima opšte istorije srpske države i njenog naroda. Od prve seobe sa Kosova na čelu sa patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem, preko stalnih prebjega pod otomanskom imperijom do solunskog izbjeglišta vojske, vlade i naroda u Prvom svjetskom ratu i zbjegova u Drugom svjetskom ratu ispisana je izbjeglička epopeja.

Ništa manje dramatična od dve hiljade godina lutanja jevrejskog naroda. Ali nikada se do ovih vremena izbjeglička tragedija nije sručila na Srbiju tako snažno, tako nedvosmisleno, tako izričito i toliko dugo. Čak je i leksika srpskog jezika obogaćena novim cinizmom: interno raseljeni!


I dok povodom Međunarodnog dana izbeglica, most na reci Ibar koji djeli Kosovsku Mitrovicu, svrstavamo tik uz njujorški oblakoder Empajer stejt bilding i Koloseum u Rimu, osvjetljavajući ga plavom bojom, u Krnjevcima kod Stare Pazove dešavala se izbjeglička drama. U mraku, bez električne energije. I možda baš dok je generalni sekretar UN Ban Kimun izgovarao istorijske reči da izbeglice „ne smeju da budu lišene svoje budućnosti“, u selu Krnjevci kod Stare Pazove letjeli su krovovi sa improvizovanih kuća.

Vijest o životu u ovakvim okolnostima potisnuta je činom dotjerivanja novog Zakona o izbjeglicama i izjavama zvaničnika koje su se našle u javnom diskursu, a koje govore o smanjenom broju kolektivnih centara i utabanom putu ka integraciji izbjeglica.

I možda baš dok je generalni sekretar UN Ban Ki Mun izgovarao istorijske reči da izbeglice „ne smeju da budu lišene svoje budućnosti“, u selu Krnjevci kod Stare Pazove leteli su krovovi sa improvizovanih kuća.

„Pitanje integracija izbjeglica moglo bi da se rješi ukoliko bi se za ova lica obezbjedili neophodni krediti za smještaj ili za konačno rješenje stambenog pitanja. Do sada je bila praksa da se izbjegličkoj porodici u zamjenu za mjesto u kolektivnom centru ponudi 120 hiljada dinara za privatni smještaj. Novi Zakon o izbjeglicama u većem djelu bavi se problemom rješavanja pitanja stanovanja, ali na jedan nakaradan način koji svedoči da novac poreskih obveznika širom svjeta nije zadovoljio svoju namjenu. Naime, novac za riješavanje stambenih pitanja raseljenim licima koji Vlada propagira kao svoj projekat došao je u Srbiju pre pet, deset godina kao donacija stranih vlada, koje najčešće i ne znaju na koji način se troše njihova sredstva. Sada ovim zakonom država je za početak sebe proglasila vlasnikom ove pomoći, regulisala da stanovi koje izbjeglice mogu dobiti po povoljnim cjenama i uz kreditno zaduženje u konačnoj verziji mogu postati i vlasništvo ovih zakupaca“, kažu u udruženjima izbjeglica u Srbiji.

Nekoliko godina posle dolaska izbeglica iz Hrvatske uredbama Evropske unije o povratku emigranata, mahom Roma i muslimana Bošnjaka u matične zemlje, u Srbiju stiže novi talas od nekoliko desetina hiljada beskućnika. Na taj način u Srbiji je stvoren, jedan do tada nezapamćenih sabirnih centara, pa tako Srbija postaje država sa najvećim brojem izbjeglica u odnosu na broj stanovnika. Paradoks ili ne, tek reč je o državi i narodu koji, zahvaljujući surovoj propagandi protekle dvije decenije, biva obilježen kao genocidan i ksenofobičan. Čudno, a Srbija je prepuna izbjegle braće Roma i Bošnjaka sa Kosova kojima na pamet ne pada da se vrate i žive sa Albancima. Iz budžeta Srbije uredno se izdvaja novac za njihovo zbrinjavanje i novu socijalizaciju. Stalno strahujemo da će strane humanitarne organizacije otići usled takvih okolnosti.
Po broju izbjeglih i raseljenih Srbija je prva u Evropi, a peta u svjetu među zemljama sa produženom izbjegličkom krizom. Srbija, Hrvatska, BiH i Crna Gora nedavno su se obavezale da će konačno usaglasiti statističke podatke i do kraja godine uraditi zajednički projekat kojim bi se konačno zatvorilo izbjegličko poglavlje na Balkanu. Trenutno  86.000 izbjeglih u Srbiji ima status izbjeglica, a ostali, njih oko 250.000, ima srpske lične karte.
Ali, ni dugogodišnji prisustvo UHNCR, niti drugih organizacija globalnog milosrđa, nisu pomogli da Srbija skine sa svojih leđa teret masovnog izbjeglištva. Vladajuće koalicije primenjivale su metodu takozvane reparticije (povratak kući), integracije u sredinama u kojima izbeglice inače žive i pomaganje oko odlaska u neke treće zemlje.

Ni to nije rješilo problem.

Ali, što su se više srpske vlade i političke koalicije na vlasti trudile da ovaj problem rješe, to ih je birokratija iz Brisela sve više pritiskala da rade na projektima podizanja međuetničke saradnje, tolerancije, razumjevanja i drugih oblika prilagođavanja činjenici da su izbjeglice u Srbiji sve manje izbjeglice. Tako je cilj skoro ostvaren.

One koje takozvana Evropa ne želi u svom dvorištu, Srbiji nameće kao obavezu. Na sceni je nova preraspodjela siromaštva, a u mjeri u kojoj to Srbija podnese, globalni tutor daće ovoj napaćenoj zemlji za pravo da sebe vidi u nekom komonveltu povlašćenih. Je li u pitanju san ili java, znaće se uskoro…